POD KROŠNJOM BAOBABA

I njen je privatni homemade porn video dospio na net, screenshotove je objavio index.hr. I onda reterirao uklonivši ih jer, kao, štite njenu privatnost. Licemjerno do bola. Da ih je to zanimalo, ne bi ih ni objavili. Vjerojatno im je priprijećeno utuživanjem, zakon su ionako već prekršili, jer nitko nema pravo bez ovlaštenja publicirati nečije privatne fotografije, pogotovo stoga jer je materijal navodno ukraden. Postoji neka granica ukusa ispod koje mediji ne smiju ići, kao i zakonski okvir. Severina je javna osoba, ali to nikom ne daje pravo da javno objavljuje privatne snimke iz njene spavaće sobe. Index.hr se ovim činom spustio na otužnu razinu jednog Imperijala.

Gledam malo ovih dana ove naše mlade nogometaše na EP, i uvijek mi je zanimljivo pratiti transformaciju u njihovoj borbenosti i zalaganju između utakmica koje igraju za stranog bossa i ovih koje igraju za našu repku. Primjerice, taj Babić, kad igra za Bayer u Bundesligi on leti terenom, svugdje ga ima, mlada trava frca oko njega kad krene u sprint kao da je električna kosilica, zalijeće se na suparnički gol poput bika na crveno... No, kad pređe granicu i navuče drugi dres, kao i da umjesto germanskog navuče balkanski mentalitet, vuče se terenom kao prebijena mačka, bezvoljan je, apatičan, smušen, neučinkovit, uopće ne sliči na onog bundesligaškog terijera kakvim se prezentira svaki ponedjeljak u Petici. Niko je, pak, Kranjčar posebna priča. Jedan ga novinar zove mali Budha:) Ima bar 5-6 kila viška, kad potrči terenom čini se kao da trči s punim ruksakom na leđima, mene podsjeća na bivšeg Zvezdinog i Ciboninog teškog centra Miličevića kojeg su zbog slične pozadinske građe zvali nisko težište:) Mislim da mu je, ukoliko želi nešto postići u modernom nogometu, krajnje vrijeme za dijetu čarobna juha...

Vodila se ovih dana medijska polemika oko dodjele neke nagrade Nightmare stageu Željka Malnara koji se emitira subotom na onoj wannabe televiziji zvanoj OTV, ukrštala su se pro et contra mišljenja. Iako ta emisija ima u sebi i pozitivnih stvari, ipak mi se čini kako njena relativna popularnost i gledanost ukazuje na moralnu izopačenost dobrog dijela populacije. Naime, nitko od ljudi što gledaju tu emisiju, iako to većina ne želi priznati, ne gleda istu jer su mu Ševa, Jajan ili Cezar duhoviti ili imaju nešto mudro za reći, nego zato da bi im se smijali. Primjerice, kad je Cezar koji je sebi umislio da je pjevačka zvijezda, nastupio u jednom lokalu u mom gradu, bilo je 1500 ljudi, a nijedan od tih ljudi nije došao zato što Cezar dobro pjeva. Ama baš svi oni su došli da bi se smijali Cezaru koji si je samoumislio da je pjevačka zvijezda. Danas, Cezara više nema u medijima, prežvakana je priča, dosadio je, medijski je eksploatiran...Je li Malnar cijelom tom pričom pomogao Cezaru? Meni se čini da mu je na koncu puno više odmogao...

Tip sa slike bolestan. Dijagnoza mu je opsesivna mržnja. Zbog psihičkih trauma iz djetinjstva mrzi sve drukčijemisleće. Uz to je i patološki besramni lažac. Uvjeren u svoju povijesnu misiju, svaki tjedan isfabricira bar jednu aferu u kojoj je glavni lik. Njegova bolest ne bi imala pogubne učinke kada bi je bio svjestan i kada bi počeo s terapijom. Umjesto toga, on je potpredsjednik Vlade i budući predsjednički kandidat svoje stranke. Radiolog je, ali i potpredsjednik zadužen za gospodarstvo. Referenca za taj posao mu je vođenje tvrtke koja je proizvodila vrata. Razumije se i u turizam, medije, čak i pravo, i suvereno interpretira učinke sudskih odluka. Pri tom je irelevantno što ih profesori prava interpretiraju drukčije. Jer, oni ne shvaćaju misiju i ne vole Hrvatsku koliko i on. Njegov šef jede njegova govna. Zato jer zna da je bolesnik u njihovoj stranci puno popularniji od njega. I da bi Hebrangov politički kraj ujedno bio početak i njegovog. Zato je spreman pojesti i obilnije porcije. Otužna ekipa.

CSI mi je trenutno najbolja serija na našim TV stanicama iliti postajama. Kvalitetno je napravljena i stalno drže visoki nivo. Glumica sa slike u seriji glumi lik Catherine Willovs i, iako nije pretjerano fizički zgodna, izuzetno je atraktivna, pogled joj zrači inteligencijom. Stara koka, dobra juha...

Kad HRT-ovi mentalno preparirani sportski komentatori raznorazne beskrvne mlitave vucibatine poput Sesara, Rimca ili sad Ukića nazivaju velemajstorima, igračinama, košarkaškim virtuozima ili tome slično, ja se uvijek sjetim Draže, pošaljem ih u q-rac i protestno ugasim televizor... Nikad Hrvatska nije imala takvog sportaša, a vjerojatno ni neće. Namjerno kažem sportaš, jer on nije bio samo veliki igrač, on je primarno bio veliki sportaš. Košarkaški genije, majstor, virtuoz, vođa, lider, predvodnik, motivator, autoritet, od jutra do mraka u dvorani, uvijek s motom samo još jedan šut, rijetke poraze shvaćao je kao motiv i trenirao još napornije i ustrajnije. Da je kojom srećom poživio, siguran sam da bi bio i veliki trener, usprkos nepisanom pravilu da veliki igrači obično nisu i treneri istog nivoa, jer je bio inteligentan, uporan i urođenog košarkaškog instinkta. Jedan je bio Draža...

Po toj Vesninoj logici ni, primjerice, DC nije imao legitimitet kritizirati privatizaciju Sunčanog Hvara jer je Vesnica bila visoka dužnosnica HDZ-a koji je privatizacijom na hrvatski način opustošio istu. Vesna, Vesna...

Ima jedan zakon u nas koji obvezuje medije da u svom programu emitiraju najmanje 20% hrvatske glazbe jer se time, navodno, štiti hrvatska kultura. Po toj logici primjerice, Narodni radio maksimalno štiti hrvatsku kulturu jer pušta samo domaću glazbu, a Otvoreni radio maksimalno protuhrvatski rovari i podriva jer vrti uglavnom strane numere. Meni se, pak, čini da taj narodni jukebox promovira pretežito hrvatsku glazbenu nekulturu. Volio bi znati kako se to hrvatska kultura promovira i štiti zavijanjem šundaljki sa stihovima poput ko minus i plus, ko amer i rus, u mom srcu ti si korov, a ja hibiskus, ili gori gora, gori borovina, gori dušo naša ladovina, nije meni žao borovine, nego, dušo, naše ladovine…

Još jednom je preživio. Neki ga zovu banderas. Neki, pak, obećanović. Nakon svih ovih posljednjih afera kojih je epicentar, ja ću mu pridjenuti nadimak band(it)ić. Tuku ga sa svih strana, protiv njega se udružila široka raznorodna i raznointeresna koalicija, od HDZ-a i HNS-a do samog SDP-a. To je relevantan indikator da je jak, puno jači no što bi oni htjeli, i da su svjesni da je daleko najizgledniji pretendent da i u narednom mandatu direktno upravlja pustim milijardama zagrebačkog proračuna, a indirektno i inim važnim polugama političke moći. Sanader je populist, ali za Bandića je populistički pikziebner. On je odavno shvatio da ovaj narod voli patetične zlatouste populiste, i na toj spoznaji temelji čitav svoj politički PR. Osobno, spram njegovog patetičnog populizma i sirovog pragmatizma osjećam samo mučninu u želucu. Saki i banderas svojom širokom popularnošću dokazuju da je lijevo-desno podjela u Hrvatskoj izgubila svaki smisao, jer niti je Saki konzervativac, niti je banderas socijaldemokrat. Oni su dvoje isto – pragmatični dezideologizirani ambiciozni populisti uvijek žedni vlasti.

Vlada priprema Zakon o alimentacijskom Fondu, iz kojeg će alimentacije biti isplaćivane onoj djeci čiji roditelji, uglavnom očevi, na sve moguće načine izbjegavaju plaćanje te obveze. Na prvi pogled plemenito, nema šta… No, sadržajno, taj zakon nije ništa drugo nego Vladino priznanje kraha pravne države i pretvaranje poreznih obveznika u ovce za dvostruko šišanje, koje se prvi put strižu kad se njihova porezna kuna troši za fukcioniranje pravosuđa koje ne funkcionira, pa se onda zbog neuspjeha prvog šišanja šišaju i drugi put kroz financiranje alimentacijskog Fonda koje isto ide iz njihova džepa. Ergo, Vlada, umjesto da poduzme zakonske i ine potrebne korake da odlučno i učinkovito onemogući one roditelje koji izbjegavaju platež alimentacije i spriječi takvo nemoralno i neodgovorno čačijsko ponašanje, izabire drugi put – i drugi put striže porezne obveznike. QUALIS GREX, TALIS REX – kakvo stado, takav pastir… I obratno, dakako…

Čitam u novinama da je SPLIT CO izgubio sve šanse za hrvatski final four, da dogodine neće igrati Goodyear ligu, već se nadmetati s Hermes analitikom, Triglav osiguranjem, i kako se već zovu svi ti smiješni klubovi. U desetak godina od vrha Evrope do haklanja po zabitim hrvatskim pripizdinama, nek mi oproste dame... Nije to mali uspjeh... S presidenteom Rađom na čelu. Velik igrač, visok čovjek, malo sivih stanica. Pusti se toga Dino, jednu ruku na jahtin timun, drugu na Viktorijino dupence, i via Brač ili Mljet, manje će biti štete. Ako me dobro služi sjećanje, Jugoplastika i POP 84, 89-ta, 90-ta, 91-va, tri godine in the row evropski prvaci. Rađa, Kukoč, Sobin, Tabak, Naglić, Ivanović, Pavičević, Sretenović, Perasović... Srećom, imao sam ih prilike 5-6 puta gledati in vivo, primjerice u finalima Kupa protiv Partizana s Divcem, Obradovićem, Đorđevićem i Paspaljem i Cibone s Dražom, Nakićem, Cvjetičaninom i Čuturom. Bili su team izvan svog vremena, izvanredni individualci majstorski integrirani u moćan kolektiv. Božo Maljković on the bench. Više vrijedi jedan Kukočev piruetni slam dunk na zagrijavanju prije navedenih utakmica nego sve utakmice današnje lige zajedno...

Do prije stanovitog vremena, kada bi uzeo daljinski upravljač u ruke, imao sam prilično jednostavnu i samorazumljivu misiju – naći čim bolji sadržaj za gledanje. Od tada, a ima tome već dosta, moja je misija mnogo kompliciranija i sofisticiranija, gotovo nemoguća bojim se, prava mission impossible, a može se svesti na sljedeći zadatak – kako izbjeći face to face sraz s Jadrankom Kosor iliti srebrnom lisicom. Zasad, moram rezignirano slegnuti ramenima uz bolni facijalni grč, nisam uspio u toj nakani. Vreba me sa svakog kanala. Iz svake emisije. Razumljivo, jer ona se razumije u sve i sva, od nogometa do nuklearnih elektrana, ona je pravi sveznadar. Ipak, meni se čini da se najbolje razumije u fotografiranje, snimanje i patetiku... Silver fox je pravi medijski junkie...

S obzirom na činjenicu da sada imamo koliki toliki pluralizam na nacionalnoj televizijskoj sceni, da nabacim par riječi o mom viđenju njihovih programa. HRT je i dalje socijalistički inertni mastodont u kojem na jednog radnika dolazi pet neradnika, što je itekako vidljivo na programu koji je, s obzirom na financijske kapacitete kojima HRT disponira, sasvim osrednji, naravno s komparaciji s njegovim evropskim pandanima poput BBC-a, RAI-ja ili ORF-a. No, u usporedbi s državnim televizijama država bivše YU, ili recimo rumunjskom ili bugarskom, HRT je od njih odmakao koliko i primjerice RAI od HRT-a. U vizualno-grafičkom smislu zastarjelo, isti jingl za reklame imaju već 5 godina. Nadam se da će ih konkurencija ipak prodrmati, iako je ta nada prilično slabašna. NOVU TV percipiram više kao neki jukebox nego kao ozbiljnu komercijalnu televiziju, ljude s ulice dovode direktno pred ekran i predstavljaju ih kao voditeljske zvijezde, a o reality showovima sve je ionako već rečeno… Tu i tamo im se omakne pokoji dobar film ili serija, recimo Dharma i Greg. Vizualno-grafički bolji od HRT-a, moderniji barem. RTL ima najbolji vizualni identitet i sliku, ugodne, žive boje. Program je prerano komentirati, tek se uhodavaju, zasad im je serijski program katastrofalan, filmski solidan, informativni veoma dobar, vijesti su kvalitetne. Izvrstan je Explosiv koji je kopija onog s njemačkog RTL-a, s Tatjanom Jurić koja je tu ipak samo radi lijepog lica i nešto oskudnijih cica:). Sve u svemu, i nije nešto, ali bar možemo birati, za razliku od prije par godina. Ili se jednostavno latiti daljinca od satelitske…

Gledam jučer navečer RTL-ov prilog s bleiburške komemoracije. Obitelj, muž, žena, troje male djece, odokativno je najstarije imalo 4-5 godina. Svih petero od glave do pete odjeveni u potpuno nove ustaške odore. Ona kaže da ne zna zašto je odjenula tu uniformu, još manje zašto je u nju odjenula svoju djecu. Vjerojatno zato jer joj je on rekao da to učini. On također nema suvislog objašnjenja, zato jer su tako bili odjeveni oni koji su tu poginuli… Kakav to stupidni roditeljski mozak mora biti da svoju djecu koja još ni hodati ne znaju kako spada uniformira u ustaške odore? Ili partizanske, sasvim svejedno, in ultima linea. Neki dosta nisu zaslužili dar kao što su djeca.

Moj je susjed Mirko tipični prosječni hadezeovac. Mirko je bio u Partiji do 89-te, a 90-te se prekonoćno prestrojio u HDZ, takoreći resetirao se, naglo zaboravio na partijsku prošlost, a kada bi ga i podsjetili na taj nemili i neželjeni fakt, ustvrdio bi da je za našu stvar radio iznutra, drukčije se ionako nije moglo. Nevidljivo, ali učinkovito. Mirko baš ne voli Srbe, ako upotrijebim eufemizam. Mirko misli da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini, a ako je pokoji i počinjen, cest la guerre. Mirku su, unatoč dugom partijskom stažu, crvena krpa komunjare. Mirko vjeruje u razne bjelosvjetske zavjere protiv Hrvatske. Anyway, Mirko je zadnjih mjeseci pomalo zbunjen. Kada ga pitam je li zadovoljan likom sa slike, procijedi da jest, ali vidim da mu nije pravo. No, ne smije mi to priznati. Jer, lik sa slike, unatoč stranačkoj pripadnosti identičnoj Mirkovoj, radi sve ono protiv čega je Mirko rogoborio i borio se posljednjih nekoliko godina za vladavine protuhrvatske vlasti, kako joj je znao tepati nakon 13-te bevandice. Lik sa slike lomi srpsku povratničku pogaču, izručuje generale u Haag brže od City expressa, poziva na društvenu toleranciju, hodočasti svjetskim metropolama, nosi lijepa i skupa odijela pomno birajući kravate, i, summa summarum, neupućeni bi promatrač rekao da im je jedina poveznica ista stranačka iskaznica. Stoga, pitanje je zašto Mirko i ostali hebranzi zasad glasno ne negoduju na Sakijevu politiku? Zato jer Saki donosi vlast, i sve dok je tako, oni će ga podržavati. Jer, kako je lucidno u stihu primjetio Ripper, vlast ta je bogata, i vlast ta te časti...

Hajduk je prvak. Nekad bi ta činjenica u meni inicirala ushićenje i radost. Danas, na nju sam gotovo posve indiferentan. Gotovo da mi je sasvim svejedno je li prvak Hajduk ili Dinamo. Da mi je netko prije samo desetak godina rekao da ću biti tako indiferentan spram Hajduka, proglasio bi ga slučajem za opservaciju. U međuvremenu, razni su grgići i štimci veliki evropski klub koji se još samo prije deserak godina ravnopravno nosio s nogometnom kremom sveli na provincijski balkanski. Gledam jučer te nogometne poluprodukte i analfabete, i sjećanje mi bježi u sredinu 80-ih kad su tu istu poljudsku travu gazili nogometni virtuozi poput Bake, lucidnog nogometnog čarobnjaka koji je iz kornera zavlačio jednako lako kao što danas Rocco zavlači porn actoricama. Od svih ti dečkiju u bijelim majicama možda tek jedan ili dvojica zavrijeđuju odjenuti taj dres, možda tek jedan ili dvojica makar i krajičkom mozga mogu spoznati kolika je Hajduk bio institucija, tradicija, brand... Danas njime vlada provincijalizam, danas je on sveden na to da strepi od gostovanja u raznim suhopoljima, velikama ili kostrenama...Možda je najbolji egzemplar tog provincijalizma izjava sada već bivšeg trenera Vulića dana negdje tijekom prošle sezone pred neku evropsku utakmicu, kako njega ne zanima Evropa nego samo predstojeće gostovanje u Kostreni...Gdje je sada onaj bljak smajlić? Ipak, unatoč svemu, Hajduk živi vječno... HNK Hajduk

Njega prati UDBA, koja ga želi otrovati i tako mu pokvariti glas(!!!) da ne prođe u finale. On se ne želi protokolarno slikati pored džamije, ali će se pred našom Crkvom slikati koliko god treba. On se bavi glazbom, ali nije nikad čuo za Sex pistolse. On je Ivan Mikulić. Za prijatelje Miki. Ogledni primjerak huljićizacije tzv. hrvatske estrade. Zlatko Gall takve estradne pregaoce naziva nižim estradnim bićima. Kapa dolje Zlatko… Pobjedom na DORI plaćene su mu bezbrojne predizborne kampanje koje je odgažirao za HDZ. Večeras, nacija će strepjeti nad njegovim napuklim glasom i eventualnim daljnjim UDBINIM podmuklim diverzijama protiv naše stvari… Kakva je to zemlja u čijim je medijima jedan takav ridikul top tema? Pitanje je retoričko…

Lik sa slike mi nije nimalo simpatičan. U biti, antipatičan mi je, iz brojnih razloga, ovom prigodom navodim samo dva – narcisoidan je i ekstremno tankoćutan. U svom je poslu sasvim prosječan, da je drukčije, valjda bi u svojoj 40-godišnjoj karijeri dohvatio kormilo nekog ozbiljnijeg evropskog nogometnog kluba. Nije slučajno što nije...Kao ni Ćirohito uostalom. Ovih dana lika sa slike, mjesec dana prije EP-a u Portugalu, smjenjuju po svim medijima i traže mu nasljednika. Zašto? Zato što je Herr Ottek s ovom našom prosječnom repkom postigao iznadprosječni uspjeh. A Hrvati, znamo, uspjeh ne opraštaju tako lako... Ovo o uspjehu nije tek puki vrijednosni sud, već lako dokazljivi fakt. Komparirajući igrački kadar koji je na dispoziciji tijekom svog izborničkog mandata imao gore spomenuti Ćirohito, s popisom kojeg je ovih dana obznanio bečki gospodin, lako je uvidjeti da je ovaj prvi disponirao s 4-5 istinskih internacionalnih klasa u najboljim nogometnim godinama, poput Bobana, Šukera ili Prosinečkog, uz još 7-8 špilera visoke nogometne klase, dok Herr Ottek pod stijegom ima samo jednu internacionalnu klasu koja je cijelu sezonu igrala po sanatorijima, Tudora, te još 3-4 igrača visoke nogometne klase poput Prše, R. Kovača ili Šimića, dok mu preostali dio rostera svoje nogometne vještine prezentira u rasponu od austrijskih sela do ukrajinskih pustopoljina. Trener se svih trenera, kako mu tepaju njegovi bezbrojni medijski plaćenici i podguzne mušice, s takvim kadrom nije plasirao na EP 2000. Ottek s kudikamo nekvalitetnijim na EP 2004 jest. I to je objektivan uspjeh. Primjerice, Yuga je ostala kod kuće. Yuga u kojoj za mjesto centarfora kandidiraju Kovačević, Milošević, Kežman i Ljuboja... I naravno da Otta treba kritizirati... I naravno da treba pokušati ući u četvrt-finale...I naravno da favoriti u sportu ne pobjeđuju uvijek... Ali, i u krčmi se ceh plaća tek nakon što se zbroji popijeno. O pretendentima na Ottovu poziciju drugi put. Ne kvari mi se, naime, ovaj lijep sunčan proljetni dan...

Ribe na slici zovu se discusi. Latinski, simphysodon aequifasciata. Akvaristi ih zovu kraljevima akvarija. Vjerujem da je iz slike razvidno da u estetsko-vizualnom smislu potpuno opravdavaju dani im nadimak. Cijena im je također kraljevska:) Ovisno o vrsti i veličini, od 10 do 100, pa nerijetko i više, eurića. Tko želi saznati više o ovim impresivnim južnoameričkim ciklidima, preporučam dobar tuzemni akvaristički link akvarij.net. Za one koji požele saznati još više, preporučam proguglavanje uz ključnu riječ iz naslova.

Zvali su ga očenašekom. Svakodnevno nam je godinama s malih ekrana cvkutao glasićem egzotične ptičice. Smjeran. Krotak. Pitak. Tzv. pošteni političar. Kad netko upotrijebi tu sintagmu, znam da je ili glup ili naivčina. Jer, kako bi rekao Bob hrapavog glasa, dovedite mi poštenog političara, pa ću ja vama nevinu kurvu...Nakon debakla i fijaska na političkom planu, posrnuo je i na privatnom. I sasvim je irelevantno hoće li naš Mate biti procesuiran ili ne, ili tko mu je smjestio. Jer, čistosavjesni posliće ne dogovaraju pod okriljem Mirogojskih stoljetnih čempresa...I ne mogu vile u elitnim ZG kvartovima sagraditi od ministarske plaćice...Ne žalim za našim Matom. Za političarima, čast iznimkama, žale samo budale. Mate će se ionako već vratiti na scenu...Jer ovo je Hrvatska. Mala zemlja za veliki zaborav...

Iako baš i nisam pobornik psihologije krda, i sumnjam da ću baš piskarati ovdje, evo mog kutka, u biti sam htio vidjeti kako se ove stranice slažu u HTMLU-u, lakše je čak i od FRONTPAGEA koji je primjeren alat za moje designerske kapacitete:) Ako mogu primjetiti, dobro bi došla mogućnost za dodavanje još ponekog boxa, ali pretpostavljam da će to doći s vremenom, uz, dakako, nezaobilazne smajliće:)